20.3 C
Uzice
август 21, 2019
FOTO RAZGLEDNICA VESTI IZ OKRUGA

SIMBOL BORBE ZA ISTINSKO PRAVOSLAVLJE: Hram Svetog Ahilija u Arilju

„Izgibe moj narod, jer je bez znanja; 
kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svešteničke; kad si zaboravio Boga svojega, i ja ću zaboraviti sinove tvoje.“
(Knjiga proroka Osije)

Kada bi se Gospod bar na tren smilovao nedostojnim Srbima, te im danas kad je to nasušno potrebno, darovao jednog svetog nastavnika Pravoslavlja, baš takvog kakav je bio Sveti Ahil, brzo bi narod uvidio korijen smutnji koje su unijeli ovovremeni „ekumenistički misterijski radovi“.
Lako bismo razobličili jeres ispod njenih maski i ostali u jedinstvu, istinom oslobođeni. Baš to iscijeljenje duhovnih očiju, mlade hrišćanske Crkve od blještavosti laži, donio je Sveti Ahil u 4. vijeku. Bio je veliki progonitelj obmane, ukrašen učenošću zemaljskom i svakomirisnom vrlinom, kako to navode njegovi savremenici. Učestvovao je na Prvom Vaseljenskom Saboru 325. godine kada je Crkvu spoticala velika dilema „arijanske jeresi“.

Da li je Isus stvoren od Boga ili je kao Bog Sin u prirodu utjelovljen? Da li je Isus jednako Hristos ma kojim putem njemu hodili, pitamo se danas.Novo vrijeme, nove i dileme, no stara jeres. Sveti Ahil, kao episkop Larise, pred cijelim Vaseljenskim Saborom u Nikeji, prozvao je Arijance (jeretike koji su Boga ubijali u čovjeku) držeći kamen u ruci:
„Ako je vaša vjera istinita zapovjedite neka iz ovog kamena poteče jelej!“
Čudeći se šta od njih traži oni su se sgledavali ostajući nijemi.

Tada Ahil Lariski nastavi: „Ako je moja vjera, da je Isus Hristos, Sin Boga Živoga, jednak u suštini i slavi Ocu istinita, nek` iz ovog kamena poteče jelej!“
I ulje se iz kamena izli!

Kada bismo danas imali blagoslov takvog duhovnog štita i silu vjere koja može da usklikne – Ako je svaki put ka Gospodu jednak u dostizanju spasenja, neka poteče mirisni jelej iz krsta što ga cjelivate na ekumenističkim misama ljubavi!
Ako je samo jedan put istinit, put Pravoslavlja, Gospode obilježi nas mirisnim uljem!
Gospode, udostoji nas novog Svetog Ahila!
Sa tom molitvom prilazim hramu Svetog Ahilija, što se na brijegu iznad Moravice i Rzava nabrao kao biser utkan na porfirnoj carskoj hazdeji.
I danas, u 2017. godini, u malenoj i zapostavljenoj srpskoj varošici Arilju, prilazeći ovom svetom hramu osjeća se nasljeđe jedne ozbiljne i gospodstvene ruke što je narod gradila i vodila. Znala je ta ruka kako valja graditi i Božiju i narodnu kupolu.
Sveti Nemanjići su sveti jer sve što su radili u tome su sažimali zemaljski kvalitet, duhovnu čistotu i narodnu odvažnost.
Arilje, iako malo u fizičkom okviru, odviše je važno srpskoj državi, a danas je i njen veliki duhovni bedem.
To je zaista, srpski kraljevski i duhovni Ahilopolj.  Staro vladičansko tronište i mitropolitska mitra. Kada se istražuje istorija ovog srpskog gradišta, u korijenu se nalazi sljedeće razumjevanje.
Grad se rodio i nanizao oko osvećenog mjesta stradanja jednog mučenika.
Na mjestu gdje je Hrista radi postradao panonsko-sremski mučenik, Sveti Arhilije biće podignuta ranohrišćanska crkva. Kasnije će Sveti Sava kada bude utvrđivao srpske krajeve u vjeri, ovo mjesto nepogrešivo prepoznati kao kamen na kome će graditi Svetu Crkvu. Na tom svetom mjestu pobjede, ustanoviće sjedište Moravičke episkopije. Arilje je od starine poznato kao Moravica, a i danas kroz njega protiče Moravica, lijepa i tiha kao lastavica. Kult Svetog Arhilija bio je ugrađen u temelj ove duhovne zajednice, pa će i samo središte episkopije vremenom ponijeti njegovo časno ime. Arhilije, Arhilje, Arilje.
No ljepotom Božijeg preplitanja u hramu Svetog Arhilija na Moravici srešće se i slava Svetog Ahila iz Larise, čije je poštovanje do Srba stiglo odmah po njegovom proglašenju za svetog.

Sveti Ahil (Ahilije) bio je episkop grada Larise, središta Tesalije. Grad Larisa je vrlo zanimljiv za nas Srbe; to je staro središte drevnih Pelazga, najstarijeg naroda koji je naseljavao prostore današnjeg Balkana i Grčke. Te Pelazge su Grci zatekli kada se naseliše u ove krajeve. Istorija koja se bezkompromisno bori za istinu, rećiće vam da su Pelazgi, zapravo Belazgi (Grci nemaju glas B, pa su to izgovarali kao P), „beli narod koji slavi belog Boga“ (Boga svjetla, istine i dobra); potvrdiće i da su to današnji Sloveni, Srbi ( možda neko ovo smatra ludorijom i srpskim pretjerivanjem, no nužno je iznijeti i ovo značajno predanje).

Danas je Larisa sedmi po veličini grad Grčke ( sa oko 160 000 st.), središte je Univerziteta Tesalije i Sabornog pravoslavnog hrama u kome je sahranjen Sveti Ahil.
U Larisi je svetac 330. godine primio pokoj.
Kada je car makedonskih Slovena, Samuilo primio vlast nad Larisom, tijelo Sv. Ahila prenijeće u svoju prestonicu Prespu. I danas jedno ostrvo Prespanskog jezera i na njemu selo nose ime Ahil (Ail). Iz Prespe se širio kult i slavljenje Sv. Ahila među Srbima, preko Kumanova, do Arhilija na Moravici u Raškoj.
Srpski kralj Dragutin Nemanjić obnoviće taj kult 1283. i podići novi episkopski hram Sv. Ahilu Lariskom.
I tako su se u Gospodu sreli mučenik Arhilije iz sremsko-panonske ravnice i veliki nastavnik Pravoslavlja, čudotvorac i prosvetitelj iz tesalijske ravnice Ahil, na brijegu ispod koga se stiču Moravica i Rzav. Zagrlili su se u istini među Srbima, da im budu snaga, branik vjere i državnosti. Taj bedem je i danas na straži. Na njega su se ispeli savremeni jeretici, no da li će ga i probiti pokazaće vrijeme.

Hram Sv. Ahila je freskopisan za vladavine kralja Milutina, a po volji zadužbinara kralja Dragutina. Tako je upisano među freskama.
U ovoj crkvi se nalazi možda i najljepši prikaz srpskih kraljeva, braće Milutina i Dragutina. Snaga, mladost i plemenitost srpske države tu se ocrtava kao nigdje više u takvoj simbolici. Freske monaha iz roda Nemanjića, kraljice Jelene Anžujske kao monahinje Jelisaveta, srpskih moravičkih episkopa i mitropolita, Svetog Save, te Plavog Anđela, čine ariljski hram jednom od najljepših zbirki srpskog srednjovjekovnog umjetničkog nasljeđa. Na izložbi istočnog, hrišćanskog nasljeđa u Parizu 1971., upravo je freska iz Svetog Ahila proglašena za najljepšu.
U unutrašnjoj priprati hrama nalaze se i dva grobna mjesta, jedno od mlađeg sina kralja Dragutina, princa Urošice, koji se ovdje upokojio kao monah Stefan. Mladi princ-monah spreman je i obrazovan da preuzme tron srpskog arhiepiskopa, ali je iznenada mlad umro; kasnije će njegovo mirotočivo tijelo objaviti njegovu svetost. U drugom grobu je sahranjen moravički episkop Merkurije.

Ova skladna zadužbina kralja Dragutina na istaknuti način svrstava ga u red svetih i plemenitih Nemanjića. Kralj Dragutin, kasnije monah Teoktist, bio je vladar koji je prvi zagospodario Beogradom i u njemu imao svoj dvor; prvi je iskovao srpski dinar na ćirilici i prvi uspostavio diplomatske veze sa Rusijom. 2016. godine proslavljeno je 700 godina od upokojenja monaha Teoktista i 720 godina od izgradnje hrama Svetog Ahila. Inače grob kralja Dragutina, kao monaha Teoktista, nalazi se u manastiru Đurđevi stupovi, a čestice njegovih moštiju u manastirima Rača na Drini i Sveti Nikola na Ozrenu (kralj Dragutin je bio gospodar Ozrena, Usore i Soli-Tuzle).

Od 2006. godine pravoslavni narod u Arilju primjetio je da se na liturgijama nešto čudno dešava; sveštenici su činili primjetne izmjene u načinu bogosluženja. Oni koji su to primjetili nisu u početku ovo smatrali odviše značajnim, ali vremenom im je postalo jasno da se vrlo moćna i ozbiljna sila umiješala u to. Dok se iskristalisala svijest da je tkz. zvanična Srpska pravoslavna crkva stupila u ekumenistički savez sa Vatikanom i da po direktivi nekog moćnog zakulisja pravi bogoslužbene izmjene, a sa ciljem da srpski narod suptilno približe rimo-katoličkom nauku, trebalo je proći nekoliko godina. Narod se pobunio!

U Arilju je srpski narod od starine iskreno bogovjeran, čak su i u vrijemu antibožijeg komunizma slavili Krsnu slavu, Božić i Vaskrs. Jasno su zatražili od sveštenika u hramu Svetog Ahilija da se vrati pravoslavni način bogosluženja; potom su uputili i pismeni zahtjev nadležnoj Eparhiji žičkoj; razgovarali su, ubjeđivali ih da ne prave neslogu.

No ništa nije pomoglo! Obrazloženje je bilo da je episkop odlučio da se služi po novom pravilu i da se narod u to ne miješa, već da sluša. Ostaće zabilježeno u istoriji pravoslavne borbe da je na vratima hrama Svetog Ahilija u Arilju, tog velikog i svetog progonitelja jeresi, okačena obavijest – da svi oni koji ne prihvataju novo bogosluženje i ekumenistički duh, napuste crkvu! Takvima se zabranjuje prisustvo na molitvama, pričešće i od njih se ne uzima čak ni prilog! Kasnije će biti okačena još sramnija objava – lukavo snishodeći ekumenisti su pristali da se jedne nedjelje Liturgija služi po ekumenističkom pravilu, a druge po svetosavskom. Jednom da se okreće Vatikanu, a drugi put Istoku!
Narodu je bilo jasno da je duh trgovine Bogom, okupacije srpskih svetinja i jeresi ovladao Crkvom za koju su vjerovali da je istinski srpska i bezmitno sveta. No ona je već odavno postala antisrpska, podmićena ogromnim sumama prljavog novca. Crkve u Požegi, Užicu, Kosjeriću i Čačku već su bile ekumenistički novoustrojene. Neupućeni i obmanuti narod nije se bunio, a duh raslabljenosti, nezamjeranja moćnima zarobio mu je duše. No dio pravoslavnog naroda u Arilju je odlučno istupio – u ime Svetog Ahilija ustali su protiv jeresi i okupacije svetootačkog nasljeđa.
U ovom kraju Srbije narod koji ne priznaje savez sa rimo-katolicima i ostalim sektama svijeta, pristupio je uz monaštvo i sveštenstvo pod vođstvom episkopa raško-prizrenskog Artemija. Ta zajednica pravoslavnih koja istupa protiv jeresi i izdaje Svetosavlja, zove se Raško-prizrenska eparhija u egzilu.
15. avgusta 2013.g., na slavu Prenosa moštiju svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana (koga su Jevreji ubili kamenjem zbog pravoslavne vjere) u Arilju, u selu Grdovićima, osvještan je manastir srpskog pravoslavnog naroda koji odbija lažni duh ekumenizama.
Zemlju za izgradnju manastira poklonio je časni domaćin Milojko Stefanović sa svoja tri sina.

Narod je pomogao sa svih strana, neko u građevinskim radovima, neko u arhitektonskom projektu, od velikih priloga u novcu sve do udovica koje su poklanjale vreću cementa i tepsiju pite za radnike. Za samo 42 dana izgrađena je prekrasna crkva brvnara u slavu Svetog arhiđakona Stefana, svetog zaštitnika vladarskih domova Nemanjića i Kotromanića. Na osveštanju manastira bilo je prisutno preko 1600 vjernika sa svih strana Srbije i svijeta.

Ostalo je zabilježeno da je taj dan na osvještanju nekim čudom bio prisutan i jedan Hercegovac, rimo-katolik. On je ispovijedio da su njegovi preci pokatoličeni Srbi iz Hercegovine. U ratu 1992.-1995. borio se na strani Hrvata iako mu je duša znala da puca na svoj narod. U tom čovjeku Gospod je toga dana narodu poslao potvrdu ispravnog puta i tumačenje šta znači izdati svoju vjeru; kako izgleda ubijati sebe vijekovima.
To je najbolje naučio srpski narod Dalmacije i Hercegovine, tih najrubnijih srpskih krajina gdje su pravoslavni dolazili u dodir sa rimo-katolicima i njihivim prozelitizmom. Kada je Simo Matavulj opisivao borbu seljaka Pilipa Bakljine za očuvanje pravoslavne vjere, oko 1840.g. Dalmacija je bila skoro pa 90% pravoslavna, Hercegovina blizu pa cijela. Danas je u Dalmaciji 0,5% pravoslavnih Srba, a u Hercegovini se njih 70 000 bori za goli opstanak. Nek` se i to zna da je u Hercegovini ekumenistička jeres okupirala svaku pravoslavnu crkvicu, hram i manastir!

Inače, narod Arilja je uglavnom porijeklom sa prostora Hercegovine i Crne Gore; naselili su se poslije Velike seobe Srba na puste krajeve Raške zemlje. I danas govore ijekavicom i akcentom čistim hercegovačkim. Stare kuće u okolini Arilja pokrivene su kamenim pločama, baš kao nekad u Hercegovini, a kako mi je posvjedoči starina Božo Grković, u zaseoku Grkovići ispod Mučanj-planine, njegovi su došli iz okoline Trebinja. I danas govori ijekavicom sa uplivom ekavice. Pitam ga kako je on nekada zvao očevog oca. Bez razmišljanja mi odgovori – đed! Tako i njega danas zove njegov unuk.

I baš iznad sela Grkovića i Katića, nedaleko od Arilja prema Ivanjici, nalazi se planina Mučanj. Po narodnom predanju, tako ju je nazvao Sveti Sava. Svetac se namučio dok se ispeo na njen vrh, a kada se uspeo ožednio je, no vode nigdje nije bilo; sve kamen i borovina. Sveti Sava se tada pomolio Gospodu, a njegov konj udari kopitom u stijenu i izbi živa voda! Eno je i danas ističe iz stijene pod vrhom Mučnja, a to su čuvene i ljekovite Savine Vode.

Možda je ovo predanje najbolji put u današnjoj smutnji i velikom našem iskušenju.
Bez velikog mučnja i truda nema ni pobjedničkih visine, a sa mukom i molitvom i Bog će utješiti i ugasiti žeđ vjernih.
Sa uzdanjem u čistotu vjere Svetog Ahilija i snagu vjere Svetog Save, na starom bedemu Pravoslavlja u Ahilopolju na Moravici, podignut je otpor jeresi i duhovnom genocidu nad Srbima.

Neka bude borba neprestana, neka bude Pravoslavlje!

Izvor/Foto: slobodnahercegovina.com

Podeli članak

Komentari

NAJNOVIJE VESTI

VRELI TALAS SE NASTAVLJA: I danas sunčano i toplo, temperatura do 35 stepeni

Oglasna Tabla

Tekstilci iz Srbije osvajaju svet: Firma „Boa Bogutovo“ iz Arilja oduševila i na sajmu u Londonu

Oglasna Tabla

Vozači kamiona i autobusa neće moći da rade ako do kraja godine ne nabave ovaj dokument

Oglasna Tabla