Selo Godovik, osam kilometara udaljeno od Požege na putu ka Arilju, skriveni je dragulj ovog kraja i po prirodnom ambijentu u kome je smešteno a i zbog mnogih detalja iz predanja, istorije i kulturne baštine i lokalne zajednice i srpskog nacionalnog identiteta.
U Godoviku je, kažu priče, postojala i rimska naseobina i to toliko živa, da je u centru današnjeg sela, između crkve Svetog Đorđa i crkve Sv. Ilije postojala tržnica, na raskršću važnih rimskih puteva, zbog koje se taj deo sela i danas zove Pijac. Detaljnija arheološka istraživanja nisu vršena, ali se su i na plićim iskopavanjima prilikom obnove crkve kao i tokom poljoprivrednih radova nalazili ostaci kamenih ploča iz ovog doba, a nekoliko ploča nalazi se u porti crkve Svetog Đorđa.
Crkva Sv. Ilije u centru Godovika
Crkva Svetog Ilije, prva na koju se nailazi u samom centru sela, napravljena je po uzoru, i arhitektonski je vrlo slična sa užičkom crkvom Svetog Đorđa, a priča kaže da je nastala tako što su se tada jaki, godovički trgovci, dali u takmičenje sa užičkim, ne zaostajući sa prilozima izgradnji, pa su i izgrađene u istom periodu od 1855. do 1858. godine Na žalost, mesto za izgradnju godovičke crkve nije bilo srećno izabrano, budući da odabrano zemljište nije bilo podesno za bilo kakvu gradnju, pa su se usled velikog broja podzemnih vodenih tokova temelji jako brzo slegli a zidovi počeli da se „razilaze“. Intervencijom države i crkve, ovo zdanje je unutra utegnuto šipovima, i još uvek ponosno stoji u centru sela, ali se više ništa za nju, do sasvim izvesnog kraja, ne može uraditi. Na pola puta između ove dve crkve postoji mali kameni spomenik sinu graditelja crkve poreklom iz okoline Šapca, petnaetogodišnjem dečaku koji je zajedno sa ocem bio deo majstorske zajednice koja je podizala crkvu. Prilikom izgradnje zvonika je pao i poginuo na licu mesta, pa je i sahranjen nedaleko od mesta događaja. Blagodeti ovog hrama još uvek uživaju stanovnici Godovika na službama a posebno je dragocen običaj meštana da ovde skupa dočekuju Badnje veče.
Predanje kaže da je crkva Svetog Đorđa u Godoviku izgrađena u isto vreme kada i crkva Svetog Ahilija u Arilju, a tokom XIV veka bila je metoh ariljskog manastira. O ranoj prošlosti ove crkve (nekada manastira) nema pouzdanih podataka, ali se zna da je bio sedište župe Moravice i jedini prosvetni i kulturni centar ovog kraja. U ovom delu istorije crkve Sv. Đorđa u Godoviku pominje se iguman manastira, Josip Mandopara, za čije vreme je Godovik preuzeo ulogu centra za obrazovanje u ovom kraju. Dragiša Lapčević, pišući o prvom požeškom učitelju, Pavlu Stojiću o kome kaže da je „Sve do izgradnje nove crkve u Požegi, 1846. sa đacima išao u manastir Godovik na bogosluženje“. Manastir gubi na značaju nakon smrti igumana Mandopare (1829.), i od 1833. , za vreme užičkog Nikifora Episkopa, postaje parohijska crkva.
Unutrašnost crkve Sv.Đođa