Ilija Marković iz Negbine, uprkos podsmehu komšija, obnovio krov najstarije brvnare. Samoća ugasila želju za otvaranjem etno-sela.
– Mani se ćorava posla, Ilija…?! Pusti neka to padne i satrune – govorili su mi komšije i poznanici pre petnaestak godina dok sam prekrivao kuću koju je sagradio čukundeda Ilija, po kome nosim ime. Nisam se obazirao na kritike, već sam samo jedno imao na umu: da kući predaka sačuvan starinski izgled… Prerendisao sam staru dasku krova, a one otrule zamenio…
Ovako pre neki dan kazuje Ilija Marković (55) iz Negbine, do 2007. godine metalolobrusač „Sloge“, a sada zaposlen u „Zlataršpedu“ u Kokinom Brodu. Ima imanje od 17 hektara, nešto šume i stado od 20 ovaca u ogradi.
Tri kuće u dvorištu na bregu iznad Torbeljskog potoka i one velike okuke zlatiborskog druma svedoci su vremena i života. Kazuju one o narodnom graditeljstvu – od položaja objekata na okućnici i umeću neimara, do radova prema mogućnostima domaćinstva i ćudima vremena, kao i napuštanju tradicionalnih materijala, kamena i drveta…
Za najstariju, a najmanju kuću, nema pouzdanih podataka o vremenu nastanka. Brvnara broji vek i po ili koju godinu više, a tajnu kriju čađave grede i brvna složena u „ćert“.
– Dug vek podarila joj je zrela građa borovine, podrum od kamena i iskustvo i veština starih majstora. To su kazivali preci – pradeda Vojislav, deda Radovan i otac Dobrivoje – priseća se Ilija.
Drage uspomene i mala riznica minulih vremena su u kući prislonjenoj na blagoj padini, sa ognjištem i dvoja naspramno postavljena vrata. Pored rukotvorina drvodelja – naćvara, pokućstva, karlica, čabrova, na policama i tavanu su bakarne i zemljane posude, načete zubom vremena. I u drugoj kući, iz 1934. godine, što je kasnije dobila krov na dve vode i crep, nalaze se predmeti domaće radinosti i narodnog graditeljstva.
– Imao sam nameru da sve to sačuvam, da bude etno-selo u malom, pa da u sobama na spratu nove kuća, useljene 1975. godine, primam turiste…. Ali, sudbina i život učiniše svoje…Ne oženih se… Bilo je prilika, nije da nije, begenisao sam neke đevojke, ali one odoše u grad…
Na zubatom novembarskom suncu, dok se vetrovi biju iznad vatrom oprljenih visova Murtenice, Ilija žuri da uzdigne ono što je palo oko pomoćnih objekata. Jutros je, tamo u omaru, pod Tavnikom, sa šumarima i geometrima tražio međe, a po povratku prikričivao majstoru da što ne preskoči u moleraju pred krsnu slavu…
Izvor: zlatarinfo.rs / Foto: D. Gagričić